Ivina priča

Čista neugodnost pomogla mi je da nadvladam svoje poricanje.

Inkontinencija? Nema šanse! To je samo za stare žene i bolesne ljude. Samo sam trebao malo više strpljenja. Poricanje? Je li to isto što i naricanje?

Sjećam se kada se to prvi put dogodilo: odlazak na zahod tijekom ručka. Mislio sam da sam ga dobro otresao i zakopčao hlače. Osjetio sam da mi nešto hladno i vlažno ide niz nogu. Super.

Dogodilo se jednom, pomislio sam. Bez panike. Ali dogodilo se još jednom... i još jednom... Pokušao sam nagurati maramice u gaće, ali jednom mi je na stajalištu taksija iscurilo kroz nogavicu. No, nećemo o tome. Ni ja više nisam razmišljao o tome. I dalje nisam htio priznati.

Sve dok jednog dana nisam igrao "Čovječe, ne ljuti se" sa svojom kćerkom Darijom. Smijali smo se i uživali. A zatim sam osjetio nešto čudno.

"Što to smrdi?"  Katie je vrisnula. Htio sam propasti u zemlju. Uostalom, i ona je tek izašla iz pelena.

"Zeko je to napravio." Kakva briljantna improvizacija. "Pogledaj, otrčao je u vrt!"

Ona je otišla pogledati, a ja sam ustao s naslonjača i ugledao veliku, tamnu mrlju. Poricanje je završilo. Priča sa zekom doduše još nije.

Moja supruga Karla dobro je to prihvatila. Doznao sam, da su naši prijatelji nedavno prošli kroz slično iskustvo. Sjetio sam se, da su Davor i Jasna prošli tjedan sjedili na našem kauču.

Karla je rekla, da bih trebao nazvati Davora i nazvao sam ga. Nakon svega što sam prošao, ništa me više nije moglo posramiti. Spomenuo je uloške posebno napravljene za muškarce. Rekao mi je da dokazano sve drže pod kontrolom.

Otad nosim te uloške. I znate što? Ponekad zaboravim da ih nosim.  Šteta što to ne mogu reći i za Darijinog novog zeca.