Patricijina priča
Pročitajte Patricijinu verziju Margaretine priče i doznajte kako su zajedno obuzdale Patricijinu inkontinenciju.
Ne mogu ni zamisliti kako to mojoj snahi uspijeva, ali zahvaljujući njezinoj pomoći inkontinencija više nije tako strašna kako je bila isprva pa se sada nekako snalazimo.
Kada sam izgubila kontrolu nad mjehurom i smočila jastuk omiljenog naslonjača, prestravila sam se. Naslonjač čak nije bio ni moj. Oporavljajući se od loma kuka boravila sam kod svojeg sina Teodora i njegove supruge Margarete. Kada je moja unuka podigla uzbunu zbog toga što sam se zaključala u zahod, pobješnjela sam: pokušavala sam oprati mrlje s jastuka! Osjetila sam se prokazanom.
Margareta je trkom sišla, a ja sam joj, iako sam se poslije osjećala grozno, nedvosmisleno poručila da gleda svoja posla. Mislila sam da sam se izvukla, ali Margareti ništa ne može promaknuti.
Stalno je nabacivala da bih trebala razgovarati s liječnikom, a u meni je sve više kuhalo. Ta neću valjda otići nekom liječniku i reći mu da ne mogu kontrolirati mokraćni mjehur! Mislila sam da će se stanje riješiti kada mi kuk zaraste, ali samo se pogoršavalo.
Jednoga je poslijepodneva Margareta sišla u kuhinju s nekim člankom iz časopisa. Bilo je očito što smjera, pa je, nakon što sam joj još jedanput rekla da gleda svoja posla, i ona meni vrlo jasno rekla što misli! Pokazalo se, da sam svom tom vatom koju sam koristila, začepila zahod u prizemlju, a rekla mi je i da svi u kući znaju za moj problem, jer me odaje miris! Možete zamisliti kako sam se prestravila, ali kada sam se malo smirila, dopustila sam Margareti da me odvede liječniku.
Naša je liječnica bila uistinu ljubazna i rekla je da joj s istim problemom tjedno dolaze najmanje tri pacijenta te da nitko od njih nije manje ponosan od mene. Jako me iznenadilo kada sam čula, kako je to često (ipak se ne radi o nečemu o čemu biste htjeli razgovarati). Budući da nikada nisam ovisila o drugima, bilo mi je vrlo teško prepustiti Teodoru i Margareti kontrolu – pa pretpostavljam da sam malo namučila Margaretu.
Nekoliko mjeseci poslije morala sam se još više osloniti na obitelj. Stanje kuka bilo je gore nego ikad pa sam na svoj užas zapravo završila u invalidskim kolicima. Bilo je vrlo teško, ali Margareta i ja uspjele smo se snaći. Mislim da nas je to na neki način zbližilo: ne možete biti neiskreni prema nekome tko vam mora pomagati u zahodu!
Najbolje je od svega što se, zahvaljujući Margaretinoj pomoći i informacijama liječnice, osjećam kao da mi se vratilo samopouzdanje, ne pribojavam se više sramotnih istjecanja i mirisa te osjećam da se mogu opustiti i razgovarati s unucima te tako omogućiti njihovoj mami da se malo odmori. Danju koristim uloške za pomoć pri inkontinenciji, a noću gaćice, jer mislim da pružaju bolju zaštitu. U pogledu starenja i bolesnog kuka ne mogu mnogo poduzeti, ali želim uživati u obiteljskom životu što dulje mogu.