Petrina priča
Da moja mama nije pala, ne bih ni znala za njezin problem s oslabjelim mjehurom, koji je godinama tajila od nas. Njezina je tajna sada otkrivena, a ona je odahnula, jer konačno dobiva pomoć kakvu zaslužuje...
Da moja mama nije pala, ne bih ni znala za njezin problem s oslabjelim mjehurom koji je godinama tajila od nas. Njezina je tajna sada otkrivena, a ona je odahnula jer konačno dobiva pomoć kakvu zaslužuje...
Moja je mama aktivna i vrlo samostalna žena. Još u ranim pedesetim godinama života bila je omiljeno lice u našoj zajednici i voljela je tetošiti moju djecu. Njezin duh i smisao za humor zabavljali su ih satima. Svi su voljeli "nonu". No kada su te krasne osobine počele nestajati, nismo mogli shvatiti što je pošlo po zlu.
Sve nas je rjeđe posjećivala, a posjeti su bili kratki. Čak bi i tijekom telefonskih razgovora mijenjala temu čim bih ja predložila izlet, a bila je mnogo manje otvorena pa čak i neuobičajeno ćudljiva i osorna. Uistinu sam se počela brinuti za nju, a te su me promjene njezina ponašanja prilično uznemiravale.
Brat i ja smatrali smo, da je razlog očeva prerana smrt, iako je od toga prošlo već osam godina. No, kada sam joj predložila da od liječnika zatraži psihološko savjetovanje, nasmijala se i rekla da ne misli "gnjaviti" liječnika "nevažnim" sitnicama i da se uistinu glupo ponašamo. Zatim smo počeli brinuti postoji li kakav ozbiljniji problem o kojemu nam ne želi govoriti.
Mama nije stidljiva ni krhka, a sasvim sigurno nije ni glupa. Budući da je ustrajala na tvrdnji da je sve u redu, svaki je prijedlog da potraži pomoć samo pogoršavao situaciju. Nakon nekog vremena učinilo mi se da sva moja nastojanja da joj pomognem smatra zanovijetanjem, što mi je slamalo srce.
Zatim su me jednoga dana iz bolnice obavijestili da mi se mama spotakla o stepenicu i slomila nogu. Morala je ležati, ali je inače bila dobro pa su je planirali pustiti za nekoliko dana. No, morala je boraviti kod nas dok ponovo ne prohoda.
Mama me zamolila da iz njezina stana donesem nekoliko stvarčica, malo odjeće i higijenske potrepštine te da joj donesem higijenske uloške. To me je jako začudilo jer sam znala da je mama davno prošla menopauzu. Prilično se zarumenila od srama i objasnila mi, da joj povremeno "pobjegne" pa joj treba "koji uložak". Pitala sam je nije li to razlog njezinim neuobičajeno rijetkim posjetima, a ona je priznala da jest. Nije mogla vjerovati kad sam se s olakšanjem nasmijala. Rekla sam joj da i mene, baš kao i mnoge druge žene koje su rodile, muči to povremeno istjecanje kada god kašljem ili podižem teške predmete. Ona je rodila troje djece, ali prije začudo nije imala takvih problema. Rekla sam joj i da će joj mnogo bolje pomoći pravi ulošci za inkontinenciju, jer oni pridonose osjećaju veće sigurnosti i sprječavaju sve neugodne mirise.
Vidjela sam kako joj briga nestaje s lica – mislim da joj je pao veliki kamen sa srca kad je shvatila da postoje osobe moje dobi (meni je trideset i pet godina) s oslabjelim mjehurom, koje to toliko ne zabrinjava. Sada priznaje da je taj problem trebala spomenuti liječniku (ili čak i meni) čim se pojavio, a ne mjesecima zabrinjavati sve oko sebe. Stoga, ako sumnjate, da netko koga volite ima sličan problem, pokušajte u razgovoru spomenuti svoje iskustvo ili iskustvo nekog prijatelja da biste vidjeli hoćete li time potaknuti kakvu reakciju.